Rekao bih da nam tehnologija omogućava da svoju bol izražavamo, ublažavamo ali i produbljujemo.
Intervju o budućnosti umiranja iz publikacije McCann Talks 3.
Autor: Marko Živković, Associate Technical & Interactive Manager, McCann Beograd
Sagovornik: dr Andrej Jeftić, teolog i profesor na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu
Nakon prve tehnološke revolucije i parne mašine, zatim masovne proizvodnje, danas polako zatvaramo treću koja nas je digitalizovala i imamo privilegiju da uživo pratimo ispisivanje prvih digitalnih stranica četvrte tehnološke revolucije koja će nam doneti razvoj napredne robotike i veštačke inteligencije.
Nove tehnologije, a posebno društvene mreže, u poslednjih nekoliko godina promenile su paradigmu sveta u kojem živimo. One su posredno uticale i na ljude koji nikada nisu prišli kompjuteru ili držali pametni telefon u ruci. Omogućile su većini ljudi na planeti svetla pozornice i šansu da se, sa te pozornice, obrate i pošalju svetu poruku koja je za njih važna. Danas više nema dileme da su društvene mreže, nove tehnologije i digitalna komunikacija presudno uticale na neke od događaja koji menjaju ovu planetu kao što su Brexit ili dolazak Donalda Trampa na vlast u SAD. Tehnologija nam je promenila način na koji putujemo, krećemo se, stvara nam neke nove potrebe i omogućava da ih jednostavno namirimo.
Savremena tehnologija i veštačka inteligencija su inspirisale Džejmsa Vlahosa da, po saznanju da mu se otac nalazi u terminalnoj fazi bolesti, sa njim napravi seriju razgovora koje je snimao i zapisivao. Kasnije kada je izgubio oca, uz pomoć programiranja veštačke inteligencije, sačuvao je uspomenu i sećanje na oca koristeći Dadbot, svojevrsnu chatbot aplikaciju. Chatbot aplikacije su računarski programi dizajnirani tako da preko audio i tekstualnih poruka uverljivo simuliraju razgovor sa drugom osobom. Chatbot aplikacija koju je Vlahos isprogramirao nalazi se na njegovom telefonu i sadrži sve detalje svih razgovora koje je vodio sa ocem. Chatbot mu omogućava da se „priseti” detalja iz svog detinjstva, očevih uspomena iz života, ali i da čuje glas svog oca kako peva ili da vidi fotografije koje su u vezi sa pitanjima koja postavlja. Kompletnu priču „How a Son Made a Chatbot of His Dying Dad” možete pogledati na sajtu Wired.
Priča o Dadbotu pokreće veliki broj pitanja o budućnosti u kojoj ćemo živeti, kako će taj svet izgledati, kakav će biti naš odnos prema gubicima i suočavanju sa bolom koji nas delom formira kao ličnosti, moralnim dilemama, postavljanju granice između ljudi i mašina itd. Do odgovora na neka od ovih pitanja, a posebno u vezi sa duhovnošću i tehnologijom u budućnosti, pokušao sam da dođem u razgovoru sa dr Andrejem Jeftićem, teologom i profesorom na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu.
Kako biste okarakterisali ovakav pristup – kao egzibicionizam i preterivanje ili način suočavanja sa bolom?
Mislim da pitanje treba adresovati kreatoru ovog chatbota. Ono što je za nekoga ko posmatra sa strane egzibicionizam, za drugoga može biti ekspresija najiskrenijih osjećanja, ali i obrnuto. Meni je u ovoj priči dirljivo to što nam ona potvrđuje koliko je smrt „neprirodna” stvar s kojom, ma koliko je racionalizovali, teško da možemo da se pomirimo. Stoga pribjegavamo raznim načinima da ublažimo odsustvo svojih najbližih i da ih zadržimo kraj sebe, da ih, takoreći, održimo u životu. Mislim da gotovo svi ljudi koji su izgubili svoje voljene imaju običaj da im se na različite načine obraćaju (kroz razgovor na grobu, molitvu, pisma) pa nije neshvatljivo da je neko poželio da čuje odgovor. Na neki način, tehnologija je to u ovom slučaju omogućila. Međutim, svima je jasno da taj odgovor (makar budućnost omogućila i da on izgleda mnogo uvjerljivije) nije autentičan i da voljena osoba ne nastavlja svoj život na taj način. Ubjeđen sam da se neko ko se suočava sa gubitkom voljenog ničim manjim od života ne može zadovoljiti. I to je ono što kao hrišćanin vjerujem da će nam biti moguće: da vječno živimo sa onima koje volimo.
Da li savremene tehnologije mogu biti mehanizam za ispoljavanje i zalečenje bola ili sredstvo da se izbegne suočavanje sa gubitkom?
Opet ću ponuditi diplomatski odgovor: mislim da mogu biti i jedno i drugo i treće. Digitalno društvo omogućava čovjeku da podijeli svoj bol sa većim brojem ljudi i od njih dobije moralnu podršku i ohrabrenje. Iako i dalje nisu zamjenjene, „daće” su dobile svoju digitalnu verziju u formi objava na društvenim mrežama koje kroz ispoljavanje i (doslovno) dijeljenje bola sa drugima, može pomoći i njegovom ublaženju. Teret koji se dijeli sa drugim bliskim osobama lakše se nosi. Međutim, novije tehnologije su nam omogućile još nešto: da ljudi za vrijeme života ostavljaju mnogo veći broj „tragova” (pa i onih digitalnih). Recimo, prije samo jednog vijeka (pa i manje) bilo je sasvim moguće da iza nekoga ne ostane nijedna njegova fotografija. Tako je u viktorijanskoj Engleskoj nastao (za naš ukus morbidni) običaj da se prave fotoportreti pokojnika. Pošto nisu fotografisani za života, ljudi su željeli da fotografijom „ovjekovječe” lik voljenog, pa bi se slikali s njegovim tijelom nakon smrti. Danas, iza ljudi ostaje mnogo različitih tragova: fotografija, video snimaka, audio zapisa, fejzbuk profila (svakog dana, oko 8000 fejzbuk profila postanu profili pokojnika) itd. To nam možda omogućava da se lakše nosimo sa bolom, ali možda ga i pojačava, jer nas suočava sa onima koje smo izgubili na mnogo jasniji način nego što je to nekada mogao biti slučaj, kada je lik pokojnika ostajao samo u sjećanju njegovih bližnjih (ako i tamo). Ovo ublažavanje bola kroz njegovo dijeljenje s drugima, kao i kroz čuvanje digitalnih uspomena, međutim, nikada ne može kompenzovati odsustvo upokojene osobe. Tako da… Rekao bih da nam tehnologija omogućava da svoju bol izražavamo, ublažavamo ali i produbljujemo.
Kako Vi, sa stanovišta religije, vidite u budućnosti vezu između ljudi, tehnologije i veštačke inteligencije?
Ovo je vrlo kompleksno pitanje jer pokriva čitav spektar tema i mogućih pravaca u kojima se budućnost može odvijati. Tako da je nužno da odgovor bude uopšten. Trenutak nastanka vještačke inteligencije koja će biti na nivou one ljudske (tzv. „singularitet”), a koji se prognozira za sredinu ovog vijeka, izaziva kod nekih euforiju dok kod drugih izaziva veliku zebnju i strah. Vaše čitaoce koji ne dijele sentimente ovih drugih, uputio bih na fantastične tekstove na ovu temu blogera Tima Urbana. Kombinovanje tehnoloških pomagala i biološkog tijela omogućava ne samo liječenje nego i unaprijeđenje prirodnih osobina. Stoga mnogi govore kako je transhumanizam novi neizbježni korak evolucije. Ja bih istakao dvije stvari. Prvo, istorija nas nedvosmisleno uči da je tehnološki progres ireverzibilan. Tako da pitanje nije da li ga treba prihvatiti ili ne, već kako se prema svakom pojedinačnom slučaju postaviti. Drugo, mislim da je neophodno da čovjek ostane u „centru” našeg univerzuma. Ne samo da ne smijemo dozvoliti da naša vrsta bude zamjenjena nekim superiornijim oblikom života, nego ni to da igra sekundarnu ulogu. Pored svih zebnji, hrišćani gledaju sa nadom i entuzijazmom u budućnost koja nas čeka, ali pošto znamo da je sami stvaramo, onda je uvijek prisutna i doza opreza i osjećaj odgovornosti.
Ukoliko znamo da danas gotovo svako od nas ostavlja veliki broj „digitalnih tragova” (u smislu sajtova koje posećuje, e-mail poruka koje razmenjuje, oglasa koje pročita, internet pretraga koje napravi, robe koju kupi na internetu) i ako znamo da tehnologija danas sve to čuva, pamti i ukršta te podatke, ukoliko zamislimo da će u budućnosti kompjuteri moći da znaju o onama više od nas samih – da li tehnologija može da zameni žive ljude?
Neko istraživanje je pokazalo da je na osnovu jednog ograničenog broja lajkova na Facebooku moguće formirati prilično kompletan profil ličnosti: životnu dob, pol, seksualnu i političku orijentaciju, hobi, muzičke afinitete i slično. To nam govori ili da i nismo baš tako posebni kako to reklamna industrija želi da nas uvjeri, ili da naša posebnost ne leži u tome koje proizvode na tržištu robe, muzike, politike, pa i seksualnosti biramo. Ovo prvo shvatanje posebnosti je, čini mi se, proizvod kapitalizma. Kupujemo ne da bismo zadovoljili praktične potrebe, već da bismo realizovali svoju posebnost kao osobe. Ne kupujemo zato što nam treba trenerka, slušalice ili vino već zato što nam izbor baš te trenerke, tog vina omogućava da se izražavamo kao osobe i ostvarujemo u svojoj posebnosti. Takva posebnost, kao što nam ovo istraživanje nagovještava, je fikcija. Već danas je zamislivo da bi neki algoritam mogao vjerno da reprodukuje sve naše izbore ovog tipa. Međutim, mi nismo ono što biramo da kupujemo, stranka za koju glasamo, novac koji posjedujemo. Mnogo smo više od toga. Ono što nas čini nezamjenljivim jeste ljubav koju pružamo drugima i koju od njih primamo. Dakle, smatram da nas, kao osobe koje vole i koje su voljene, ma kako sofisticirana bila, tehnologija ne može zamjeniti.