Ines je u agenciji McCann Zagreb vođa nekih od najzahtevnijih projekata i klijenata, spiritus movens agencijskih žurki i savest kolegama s liberalnim stavom o rokovima. Za MediaMarketing govori o izazovima i viziji budućnosti agencije.
Ines Kalinić studirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer marketing. Nakon studija pridružuje se agenciji Fahrenheit i uviđa da teorija nema veze sa praksom. Nekoliko godina kasnije prelazi u McCann Zagreb gdje je danas voditeljica nekih od najzahtjevnijih projekata i klijenata agencije, spiritus movens agencijskih tuluma i savjest kolegama s liberalnim stavom o rokovima.
MM: U komunikacijskoj si industriji zato što voliš taj posao ili zato što jednostavno nešto moraš raditi?
Ines Kalinić: Kad bi odgovor bio da jednostavno nešto moram raditi, onda sigurno ne bih bila tu. Mislim da postoje i jednostavniji poslovi ako se radi reda radi. Ovo je moj trenutni izbor u kojem ostajem jer mi tako odgovara. Kad mi osjećaj u trbuhu kaže da mi tu nije mjesto, ići ću dalje. Za sada mi još uvijek nije teško od pomisli da je ponedjeljak i da moram ići u ured.
MM: Šta te je najviše privuklo u ove vode i kako si počela?
Ines Kalinić: Počelo je kao kod većine – nisam bila sigurna koji smjer na faksu odabrati pa sam išla sistemom eliminacije. Smjer marketing mi se činio zanimljivijim od financija, računovodstva ili turizma. Odlučujem se za taj diplomski studij i učim teorijske osnove. Pred kraj faksa mi se otvorila prilika da praksu odradim u agenciji. Tek tada shvaćam da teorija nema veze s praksom. Šestorica iskusnih kolega su vrlo dobro prihvatili mladu i nadobudnu apsolventicu te su joj pokazali koliko ovaj posao može biti zabavan i drugačiji od onog kako sam do tada zamišljala da poslovi izgledaju (mama i tata su mi informatičari). Trenutno ne vidim industriju koja bi me mogla privući toliko da se zahvalim oglašavanju i krenem nekim drugim putem. Osim ako me pozovu za menadžericu naše nogometne reprezentacije ili nekog NBA kluba. Tad bih se zahvalila.
MM: Šta je za tebe najuzbudljiviji dio posla?
Ines Kalinić: Najuzbudljiviji dio posla je jutro jer nikad ne znaš kakav mail i s kojim rokovima će te dopasti dok piješ jutarnju kavu i razmišljaš o tome što naručiti za ručak. Za ozbiljno, najuzbudljivije je što sa svakim novim klijentom otkrivaš nepoznatu industriju, nove načine komunikacije i metode na koje ciljna skupina reagira. Sa “starim” klijentom, pak, svaki dan iznova pokušavaš stvoriti novu, neviđenu priču, ispuniti sve rokove i, na kraju, dobiti dobar feedback od onih s druge strane. Iako bih napomenula da, prema mom iskustvu, ta druga strana zapravo ne postoji. Klijenti i mi sjedimo u drugim uredima, pišemo s drugačijih mail adresa, ali, realno, stojimo na istoj strani i zadovoljstvo kampanjom, kao i dobri poslovni rezultati, su naši zajednički ciljevi. “Snaga ljudi” je slogan McCann-a i jako važna stvar koju moram izdvojiti kao najbolji dio agencijskog posla, barem u našoj maloj zajednici. Dnevno se posvađamo barem triput, ali i zato zagrlimo još barem desetak puta. Ovo je kolektiv u kojem svatko svakom drži stranu i u kojem je volja za pomoći kolegi u frci neupitna. Koliko čujem, u puno radnih sredina to baš i nije slučaj.
MM: Čitav svijet je danas u velikoj krizi. Kažu da kreativne ideje mogu pomoći u rješavanju mnogih problema. Šta ti misliš o tome?
Ines Kalinić: Mislim da je potrebno ipak malo više od kreativnih ideja za rješavanje krize, ali da mogu pomoći – mogu. Kreativa potiče razmišljanje van nekih logičkih zakona pa sigurno da utječe i na pronalaženje rješenja koja nisu “prvoloptaška” i koja mogu donijeti promjene na koje možda u početku nismo ni bili spremni. Također, sama kriza može i potaknuti dodatnu kreativnost jer stvara nove uvjete na tržištu čime se pred kreativce postavljaju neki izazovi s kojima se do sada nisu sreli i kojima trebaju doskočiti.
MM: Šta mladi lideri trebaju naučiti i neizostavno usvojiti od svojih starijih kolega?
Ines Kalinić: Stariji kolege imaju iskustvo koje donosi mirnoću i svijest o tome da će se sve na kraju nekako riješiti. Kolege koji su duže godina u industriji su puno više puta od mene doživljele nerazumne zahtjeve ili rokove. Njihova reakcija na to je puno blaža i mirnija od moje jer znaju da će sve na kraju ipak biti odrađeno. Mi, mlađi, bi sve odmah i sad i teško se mirimo s tim da za neke stvari treba malo više vremena. Ipak, kako godine prolaze i ja na sebi uviđam da počinjem prihvaćati lagano taj model “nesekirancije”.
MM: A šta bi obavezno trebali odbaciti iz tog nasljeđa?
Ines Kalinić: Rekla bih da je nesklonost promjenama možda glavna značajka “starije generacije”. Prije je sve bilo puno statičnije nego danas. Nije bilo potrebe za tolikim prilagođavanjem što samoj tehnologiji, što novim oblicima komunikacije. Danas je dinamičnost značajka koju vam svi poslodavci navode kao prvu u oglasima za posao i koja se podrazumijeva. Iako, moram priznati, da je to ipak generalizacija i da ja od svojih starijih kolega zbilja mogu samo naučiti.
MM: Kada govorimo o ludim i hrabrim idejama, opšte je uvjerenje da komunikacijskom industrijom vlada strah. Agencije je strah da ne izgube klijenta, klijenta je strah da ne izgubi posao. Kako pobijediti taj strah i koliko vi mladi možete doprinijeti da industrija izađe iz tog stanja?
Ines Kalinić: Itekako sam svjesna tog straha koji postoji s obje strane. Čak bih rekla da se klijenti malo više boje od nas. Nama nije baš toliki problem predložiti “ludu” ideju, njima je veliki problem odobriti je. Uvijek se važe koliko hrabar smiješ biti da ne povrijediš jedne, druge, treće. Nekako se nadam da će i klijenti ipak “progledati” i vidjeti da je bitnije da imaš brand koji će izazvati reakciju, napraviti promjenu, a ne samo onaj koji će svima biti ništa drugo nego OK. Mladi mogu pomoći na način da donose nova znanja i nove tehnologije koje su njima puno bliže nego starijim kolegama ili klijentima. Ukoliko klijent vidi prednosti nekog novog medija/načina komunikacije i odluči vjerovati agenciji, možda sljedeći put pusti i dobru, a ludu ideju da izađe na van. McCann ih u svojim ladicama ima na pretek. Koga zanima i želi biti hrabar, nek se javi.
MM: Šta savjetuješ svojim vršnjacima? Da ti se pridruže u ovoj industriji ili da pokušaju naći bolji posao?
Ines Kalinić: Ne mislim da je ovo najsavršeniji posao na svijetu, čak ni u Zagrebu. Ali vjerujem da ima neke svoje čari koje drugi poslovi nemaju. Na primjer, ja kao account se ne bavim samo svojim poslom u smislu odnosa s klijenatima, ispunjavanja briefova, naplate troškova i brige oko ispunjavanja rokova. Sa strateškim planerom sudjeluješ u stvaranju strategija koje sadrže dosta psihologije. S kreativnim direktorima i copywriterima probijaš sve svoje granice racionalnog i onoga što si mogao zamisliti da je izvedivo jer te redovno uvjere da je apsolutno sve moguće. Kroz suradnju s dizajnerima naučiš kako uopće nastaje to što se vidi u printu, na internetu ili na billboardima. Produkcija je, pak, posebna stvar jer si tu dio snimanja malog filma od doduše, najčešće, 32 sekunde, ali i to se vrijedi, zar ne?
Ako nekome ovo gore zvuči iole zanimljivo, preporučila bih mu/joj da probaju. Ako ne zvuči, nek idu u građevinu ili medicinu.
MM: Šta smatraš svojom najvrednijom lekcijom za ovih godina koliko živiš agencijski život?
Ines Kalinić: Da je tekst pjesme “Kad se male ruke slože” jedina i prava istina.
MM: Kako vizioniraš budućnost komunikacijske industrije?
Ines Kalinić: Vi ste u jednom članku napisali “Konstruktivni, točni i efikasni podaci, praćeni bezgraničnim kreativnim idejama, temelji su budućnosti marketinške industrije” pa ću, eto, povjerovati vama. Šalu na stranu, mislim da je budućnost industrije nepredvidiva, ali definitivno ide ka personalizaciji i što preciznijem pristupu ciljnoj skupini. Masovne poruke više neće funkcionirati jer svaki potrošač traži da osvojite baš i samo njega, ne njegove prijatelje i rodbinu. Ako to ne uspijete, tražit će dalje – vrlo jednostavno.
MM: A šta su tvoje lične i profesionalne ambicije, gdje sebe vidiš u budućnosti?
Ines Kalinić: Profesionalne ambicije se definitivno temelje na rastu i razvoju mene kao zaposlenice McCann-a. Rast treba biti postepen, ali i konstatan jer jedino tako ovaj posao onda ima smisla. “Tapkanje na mjestu” i osjećaj da nemaš svrhu ne znači dobro i to je znak za promjenu. Meni bitnije, osobne ambicije, uključuju pak rast i razvoj mene kao partnerice, sestre, kćeri, unuke i prijateljice. Nedavno su mi prijateljice rekle da previše gledam i iščekujem tu budućnost pa ću ih, eto, poslušati i reći da mi sada odgovara upravo ova sadašnjost koju živim tako da budućnost čekam u miru i veselim joj se.
MM: Koliko imaš slobodnog vremena i kako ga najradije provodiš?
Ines Kalinić: Ne bih se bunila protiv radnog tjedna od četiri dana, ali i ovo vrijeme uspijem dobro iskoristiti. Trenirala sam košarku 12 godina tako da su me svakodnevni treninzi naučili dobroj organizaciji vremena. Priroda je moj najveći lijek pa vikende uglavnom provodim u planinama. Tata mi je usadio tu ljubav iako je kao mala nisam baš razumjela i redovito sam se bunila protiv izleta (pogotovo kad je druga opcija bila poslijepodne na školskom igralištu dok dečki iz b razreda napucavaju loptu). Danas, kad nam je posao na pameti i van radnog vremena, planinarska staza tokom godine i more ljeti predstavljaju moje mjesto radnje koje donosi mir. Glavni likovi su pritom moji bližnji i retriverica Pabla (da može govoriti, vjerojatno bi mi rekla da bi se naljutila da je nisam spomenula J).
Originalni intervju objavljen je na linku: https://www.media-marketing.com/mladi-lideri/mladi-lideri-maja-banjac-rudinac-obozavam-gerilu-obozavam-nove-medije-direktnu-kreativnu-komunikciju-sa-ciljnom-grupom/